Povodom Svetskog dana osteoporoze, koji se obeležava 20. oktobra, sa prof. dr Marinom Nikolić-Đurović, iz Klinike za endokrinologiju, dijabetes i bolesti metabolizma Univerzitetskog kliničkog centra Srbije, razgovarali smo o uzrocima nastanka osteoporoze, faktorima rizika i značaju pravovremene prevencije i očuvanja zdravlja kostiju.
Osteoporoza je najčešća metabolička bolest kostiju i značajan medicinski i socijalni problem.
Prema definiciji Svetske zdravstvene organizacije (SZO), to je sistemsko oboljenje skeleta koje dovodi do gubljenja mineralne gustine kosti i poremećaja njene mikroarhitekture, a predisponira nastanku preloma.
Osteoporotične frakture u svetu nastaju svake tri sekunde. Svaka treća žena i svaki peti muškarac nakon 50. godine života dožive prelom, koji može nastati i nakon blagog pada.
Optimalna gustina koštane mase je genetski određena (60 do 80%), a na njeno formiranje utiču i kalcijum, vitamin D i fizička aktivnost. Nakon dostizanja maksimalne koštane mase, između 20. i 40. godine života, započinje njen postepeni gubitak, koji se kod žena dodatno ubrzava usled pada nivoa estrogena u menopauzi.
Osteoporoza može biti deo kliničke slike drugih oboljenja (sekundarna). Tek kada se ona isključe govori se o primarnoj osteoporozi.
Rizik raste sa godinama. Faktori rizika dele se na nepromenljive (genetska predispozicija, ženski pol, bela rasa) i promenljive. Osobe sa nedostatkom vitamina D, manjom telesnom masom, fizički neaktivne i pušači imaju dvostruko veći rizik od fraktura.
Žene u postmenopauzi su u najvećem riziku zbog brzog koštanog gubitka. Koštana masa dostiže vrhunac sredinom dvadesetih godina i ostaje stabilna do početka menopauze, koja se javlja između 50. i 53. godine.
Sekundarna ostepooroza najčešće se javlja u okviru endokrinih bolesti: Kušingovog sindroma, hiperparatiroidizma, hipertireoze, hipogonadizma i amenoreje, hipopituitarizma i šećerne bolesti; kod hroničnih oboljenja (reumatoidni artritis, multipli mijelom), kao i tokom primene lekova, najčešće kortikosteroida.
Pošto je osteoporoza asimptomatska do pojave komplikacija, važno je obaviti fizikalni pregled, laboratorijske analize, markere koštanog prometa, isključiti sekundarne uzroke, radiografiju skeleta i osteodenzitometriju (DXA) i na vreme započeti lečenje. Lekar može koristiti SZO kalkulator rizika od fraktura za desetogodišnju verovatnoću preloma.
Terapija je efikasna samo ako se pravilno primenjuje. Pre uvođenja lekova pacijente treba savetovati o ishrani, fizičkoj aktivnosti, unosu kalcijuma i vitamina D3 i izbegavanju štetnih faktora. Kod žena u postmenopauzi vežbanje doprinosi očuvanju koštane mase, ali ne utiče značajno na njeno povećanje i povoljno utiče na ravnotežu i snagu.
Optimalni unos kalcijuma smanjuje gubitak koštane mase i koštani promet. Izvori su mlečni proizvodi (mleko, jogurt, sir) i obogaćene namirnice. Dodaci kalcijuma uzimaju se u dozama dovoljnim za optimalan unos (1000–1200 mg/dan), dok za osobe starije od 50 godina doze treba da budu ≤800 mg, uz proveru nivoa kalcijuma u serumu i kalciureze.
Vitamin D se sintetiše u koži pod dejstvom ultraljubičastog zračenja i važan je za metabolizam kalcijuma i fosfora, kao i za funkciju mišića, čime doprinosi smanjenju rizika od padova i preloma. Preporučen dnevni unos je 1000–2000 IU, dok veće doze mogu biti potrebne kod starijih i hronično obolelih, a bez rizika se može dati doza od 4000 IU/dan.
Najvažnija funkcija vitamina D3 u organizmu je kontrola resorpcije kalcijuma iz hrane u crevima. Da bi telo zatim bilo u stanju da pravilno iskoristi ovaj kalcijum, neophodan je vitamin K2. U nedostatku vitamina K2, kalcijum se taloži u mekim tkivima i dovodi do dugoročno opasne kalcifikacije zglobova i organa. Zato je uz vitamin D3 uvek neophodno uzimati i vitamin K2.
Klinička istraživanja potvrđuju da je potencijal vitamina K2 od ključnog značaja za osteoporozu i to zbog toga što doprinosi smanjenju rizika za nastanak preloma kostiju.
Zbog toga svojim pacijentima preporučujem K2D3® Viva®, koji objedinjuje vitamine K2 (MK-7) i D3 u softgel kapsuli sa maslinovim uljem.
Najčešće dostupne terapije uključuju antiresorptivnu terapiju bisfosfonatima i biološku terapiju denosumabom, kao i anaboličku terapiju teriparatidom i romosozumabom.
Osteoporotični prelomi predstavljaju značajan uzrok morbiditeta i mortaliteta kod starijih ljudi. Uprkos napretku u proceni rizika i dostupnosti farmakoloških opcija, mnoge osobe sa visokim rizikom ne dobiju odgovarajuće lečenje. Izazovi za budućnost uključuju primenu novih terapijskih opcija, poboljšavanje pridržavanja propisane terapije i dugoročno smanjenje rizika od preloma.